Hrvatsko novinarsko društvo (HND) ponovno je demonstriralo svoju verziju “istraživačkog novinarstva” — nagradu za najbolji istraživački uradak dodijelili su novinaru Hanza medije, čiji je glavni istraživački pothvat bio… primiti gotov materijal od državnih struktura i objaviti ga.
Bez vlastitog truda da nešto sam pronađe, bez analitičkog rada, bez rizika.
Samo — preneseno iz ruku represivnog aparata u javnost.
Transkripti SMS poruka koje su „dobili“ iz sustava
Nagrađeni novinar zapravo nije otkrio ništa. Sve što je napravio jest poslušno odradio nalog: dobio je transkripte SMS poruka koje su mu dostavili ljudi bliski vrhu MUP-a i objavio ih po zadatku.
To nije istraživačko novinarstvo. To je distribuiranje unaprijed pripremljenog kompromitirajućeg materijala koji dolazi iz državnih institucija.
Drugim riječima — nije on „razotkrio“ aferu. Netko u državnom sustavu odlučio je da će baš taj novinar biti kanal preko kojeg će određeni kompromat postati javna stvar. Tako funkcionira stari obrazac:
duboka država + odani mediji = „istraživački uspjeh“.
Za HND, samo uz blagoslov centara moći
I ovo nije prvi put. Svaki put kad novinar sam, na svoju ruku, istražuje teme koje nisu odobrene — HND takve ne nagrađuje, nego marginalizira.
Ako radite ozbiljne istrage o stvarnim strukturama moći, o sukobima interesa unutar vlasti, o dubokim vezama između politike i kriminala — onda za HND niste novinar, nego „teoretičar zavjera“, „proruski igrač“, „desničar“, „populist“ ili „neodgovorni medijski akter“.
Ali kad vam sustav dostavi gotove papire i jasno vam naznači što trebate objaviti, onda ste odjednom „hrabri istraživač“, borac za istinu, heroj javnosti.
Kakvi su to „razotkrivači“ kad se boje vlastite sjene?
Za HND-ove laureate nema hrabrosti u suočavanju s dubokom državom, nema rizika, nema neizvjesnosti.
Sve ide glatko: iz MUP-a stižu transkripti, Hanza medija objavi, HND plješće, a javnost je već navikla na ovu predstavu.
Kakvi su to „borci za slobodu“ koji ne smiju ni zucnuti bez prethodnog blagoslova iz centra?
Kakvi su to „rasturači duboke države“ kad zapravo surađuju s njom kao produžena ruka?
Fenomenalno, rekli bi u HND-u. Tragično, rekao bi svaki građanin koji još vjeruje u slobodno novinarstvo.
U ovoj shemi, sve je jasno:
- Samostalni novinari, oni koji sami tragaju za informacijama, nisu podobni.
- Pošteni istraživači koji se usude dirnuti u zabranjene teme — nisu nagrađeni, nego stigmatizirani.
- Nagrade idu onima koji znaju gdje je crta, kome se polaže račun i tko doista odlučuje što smije, a što ne smije u hrvatskom javnom prostoru.
I tako će HND i dalje slaviti svoje „heroje“, a stvarni istraživački novinari — oni koji nisu ničiji glasnogovornici — ostat će izvan svih nagrada. Jer nisu „po zadatku“.
Marin Vlahović: Novinar koji nikad neće dobiti nagradu HND-a (i baš zato je relevantan)
Dok Hrvatsko novinarsko društvo (HND) dijeli svoje nagrade za „istraživačko novinarstvo“ novinarima koji objavljuju unaprijed pripremljene materijale iz političkog i represivnog vrha, istovremeno sustavno ignorira — pa i demonizira — one koji doista istražuju tamo gdje drugi ne smiju.
Jedan od najjasnijih primjera takvog tretmana je Marin Vlahović.
Zašto je HND alergičan na Vlahovića?
Zato što je Vlahović novinar koji:
- Ne prima gotove materijale iz MUP-a ili državnih ureda.
- Nema „veze“ u dubokoj državi koje mu serviraju transkripte.
- Sam ide na teren, sam kontaktira izvore i sam kopa po temama koje su za službene medije „tabu“.
Ali zato je od HND-a dobio etikete: ekstremist, kontroverzan, problematičan. Zašto?
Zato što je dirao tamo gdje HND-ovi laureati ne smiju:
- otvarao afere vezane za Možemo,
- kritizirao povezanost vlasti i kvazi-NGO sektora,
- secirao manipulacije mainstream medija,
- razotkrivao dvostruke kriterije kad su u pitanju hrvatski i srpski zločini, ili HDZ-ov i Možemo kriminal.
Kad istražuješ bez naloga, nisi novinar — nego „problem“
Vlahović je primjer onoga što HND ne priznaje za novinarstvo:
- Nema korporativnu zaštitu.
- Nema sinekure u Hanza Mediji, Styriji, N1 ili RTL-u.
- Njegov rad nije usklađen s političkom agendom Bruxellesa, Berlina ni domaćih kabineta.
U Hrvatskoj, to znači da nisi „istraživački novinar“, nego „kontroverzni desničar“.
I to bez obzira na to što si realno razotkrio više korupcijskih afera nego svi nagrađeni HND-ovi „istraživači“ zajedno.
Zašto HND ne nagrađuje ovakve novinare?
Jer Marin Vlahović:
- Ne objavljuje po narudžbi centara moći.
- Ne čeka da mu iz sustava isporuče kompromitirajuće materijale.
- Ne prilagođava svoj narativ kako bi bio „europski prihvatljiv“ ili „antifašistički korektan“.
U zemlji gdje HND funkcionira kao PR služba korporativnih i političkih interesa, ovakav novinar je nepoželjan.
Nagrade idu onima koji rade po dogovoru. Kazne i ignoriranje — onima koji se usude biti samostalni.
Paradoks: što je novinar slobodniji, to je HND udaljeniji od njega
Marin Vlahović zato nikad neće dobiti HND-ovu nagradu. I upravo to je, u današnjoj Hrvatskoj, postalo glavno mjerilo autentičnosti.
Ako vas HND nagrađuje — znači da ste unutar sustava.
Ako vas HND šikanira, ignorira i blati — znači da ste na dobrom putu da doista istražujete gdje treba.
