Pobjeda međunarodnog prava i zdravog razuma ili ipak ne?
Donesena je rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici. Za rezoluciju su bila 84 predstavnika, 19 ih je bilo protiv, dok ih je čak 68 bilo suzdržano.
Protiv su bile delegacije Antigve, Bjelorusije, Kine, Komora, Kube, Sjeverne Koreje, DR Konga, Eritreje, Dominike, Esvatinija, Grenade, Mađarske, Malija, Naurua, Nikaragve, Rusije, Sao Toma i Principea, Srbije i Sirije.
Budući se očekivalo da će još barem dvadesetak država biti za usvajanje rezolucije očigledno je tiha diplomacija odradila svoje. Kina i Rusija su silno bile protiv, aktivno su lobirali, učinak se i te kako vidi.
Te nesretne male državice koje su bile suzdržane možda su bile i pod najvećim pritiskom u cijeloj priči.
A ono što će Srbija (i Rusija) i te kako koristiti jest činjenica da uvijek može reći kako je ‘suzdržanih’ i onih ‘protiv’ bilo više nego onih koji su glasovali ‘za’, da je onih ‘za’ bilo ispod brojke od sto država.
Tako da je pravo pitanje kakvi su i kakvi će biti stvarni učinci ove rezolucije, posebno kada je riječ o srpskom narodu, o tome će se mislim narednih meseci i te kako govoriti.
Nije nevažno napomenuti i kako je veliki broj onih od 68 suzdržanih država da su ipak priznale da se u Srebrenici dogodio genocid, ali zbog načina i brzine donošenja rezolucije, kako su kazali, ostat će suzdržani.
Ukratko, imamo rezoluciju – i što sad?
