Ukupan broj pneumonija (korona i sve ostale varijacije) se u 2020. u odnosu na 2019 povećao za 12.168 slučajeva što je u okviru normalnih godišnjih varijacija.
Ukupan broj bolnički tretiranih oboljenja dišnih puteva, zajedno s koronom je u 2020. godini u Njemačkoj iznosio 464.123, što je za 83.689 slučajeva manje nego u 2019 kada ih je, i bez korone bilo – 665.274.
Teza koje su se dosjetili neki političari, naime, da katastrofe nema zato što su djelovale poduzete mjere, neodrživa je bez jasnog dokaza.
Njemačko ministarstvo zdravstva je 30. travnja 2021. objavilo sljedeći opis situacije u bolnicama u 2020. godini, kojem masovni mediji uglavnom nisu poklonili pažnju, piše dw.com
„Analiza podataka o radu svih njemačkih bolnica pokazuje (…) da je stacionarna bolnička skrb u prvoj pandemijskoj godini 2020. bilo osigurano u čitavoj zemlji. Nakon opadanja broja bolničkih slučajeva na proljeće za 30 posto, tijekom godine je u sferi opće bolničke njege zbrinuto 13 posto slučajeva manje nego u godini prije, a u sferi psihijatrije 11 posto slučajeva manje. U prosjeku za čitavu godinu, četiri posto svih kreveta na odjelima za intenzivnu njegu su bili zauzeli korona-pacijenti (…) Članovi našeg savjetodavnog odbora su naglasili da pandemija ni u jednom trenutku nije dovela stacionarnu njegu do njenih granica.”
Sve izgleda kao „redovna situacija”.
Navode iz ove publikacije Ministarstva zdravstva potvrđuje i studija Inicijative za kvalitetnu medicinu, organizacije njemačkih i švicarskih klinika. Ta studija je pokazala da je u prvom polugodištu 2020. godine bilo manje infekcija dišnih puteva – zajedno s koronom – nego u istom razdoblju 2019.
Ukupan broj pneumonija (zajedno s koronom) se u 2020. u odnosu na 2019 povećao za 12.168 slučajeva što je u okviru normalnih godišnjih varijacija.
Ukupan broj bolnički tretiranih oboljenja dišnih puteva, zajedno s koronom je u 2020. godini u Njemačkoj iznosio 464.123, što je za 83.689 slučajeva manje nego u 2019 kada ih je, i bez korone bilo – 665.274.
Korona i neodrživa teza o lockdownu i poduzetim mjerama
Što tu govori o „najvećoj krizi poslije Drugog svjetskog rata” (Angela Merkel), ili „epidemijskoj situaciji od nacionalnog značaja”? – pitanje je na koje više nema racionalnog odgovora.
Teza koje su se dosjetili neki političari, naime, da katastrofe nema zato što su djelovale poduzete mjere, neodrživa je bez jasnog dokaza.
Evo zašto tog dokaza – nema:
U Njemačkoj se još 1986 počeo vršiti monitoringa infektivnih bolesti – nazvanog sentinel (engl. „stražar”). Od 2008. taj monitoring je u nadležnosti vladinog Instituta Robert Koch koji ga je stalno usavršavao. Snimanje stanja se obavlja na temelju redovnih tjednih informacija iz liječničkih ordinacija, klinika, škola, domova za njegu, dječjih vrtića, firmi itd. Taj sustav uvijek pokriva određenu regiju i služi kao temelj ranog upozoravanja na eventualne opasnosti.
Dezinformiranje i bombardiranje vijestima javnosti o pandemiji
Rezultati se objavljuju također na tjednoj bazi i na osnovu njih se vidi da 2020. godina ni u kojem pogledu nije bila kritična.
Ipak, javnosti je tijekom čitavog „pandemijskog dešavanja” uvođenje „mjera” obrazlagano nekim sasvim drukčijim podacima. To su prije svega „broj novih slučajeva” dobijen masovnim testiranjem; „koeficijent reprodukcije virusa” (tzv. „R-vrijednost” ili odgovor na pitanje: koliko ljudi može zaraziti jedna inficirana osoba – od nje kao najvažnijeg kriterija se u međuvremenu odustalo) i na kraju „incidencija” – broj novih slučajeva na 100.000 stanovnika tijekom sedam dana.
„Incidencija” je trenutno vrijednost oko koje se vrti sve i o kojoj mediji svakodnevno izvešćuju. Kada je bila veća od 100, bio je to razlog za uvođenje policijskog sata. U novinama se stalno objavljuju i karte Njemačke na kojima se vidi kolika je „incidencija” u pojedinim regijama.
Vlada je, na primjer, uvela policijski sat u regijama u kojima je „incidencija” veća od 100 slučajeva na 100.000 stanovnika. (Da podsjetimo: za Institut Robert Koch „slučaj kovida-19″ je svatko tko ima pozitivan rezultat PCR-testa i to „nezavisno od postojanja ili stupnja kliničkih simptoma”.
Zašto korona nije tretirana sentiel-monitoringom kako se radi desetljećima?
Zašto je fokus na stalnim testiranjima i „incidenciji”, a ne na sentinel-monitoringu koji dobro funkcionira već desetljećima?
Vrlo interesantno objašnjenje za to daje – sam Institut Robert Koch. On, naime, navodi da je „red veličine kada je riječ o broju slučajeva kovida-19″ u 2020. bio ispod „sindromskog radara”. I ne samo to: sentinel-monitoring je za ovaj Institut dobar samo kada Covid-19 „može se primijetiti na razini stanovništva”. (sic!).
Što jedino može značiti: da to do sada nije bio slučaj.
Čitav sustav masovnog testiranja i računanja „incidencije” zato liči na neku vrstu uveličavajućeg stakla fokusiranog tako da se „smrtonosan virus” uopće učini vidljivim.
Da je to pogrešan način da se kontrolira pandemija, poruka je i televizijskog priloga javnog servisa ZDF od 3. lipnja 2021. U prvom kritičkom izvještaju te vrste na ovoj televiziji profesor Rainer Schnell sa Sveučilišta Duisbug-Essen govori o „katastrofi u baratanju podacima”. Istog dana, Schnell je, zajedno s kolegom Mennom Smidom, šefom Instituta za primjenjena socijalna istraživanja Ifas, dao intervju i za portal za istraživanje tržišta „Marktforschung”.
Menno Smid tu konstatira: „Trenutno ne postoji studija koja slika sveukupnu situaciju s infekcijom i koja može pružiti odgovor na pitanje: koliko je virus rasprostranjen među stanovništvom?”
Profesor Schnell za ZDF, ne spominjući direktno sentinel-sustav, ukazuje da je, umjesto svakodnevnog bombardiranja brojkama o stvarima koje nisu jasno definirane, potrebno definirati određene grupe za promatranje te pratiti razvoj infekcija među njihovim pripadnicima.
Na pitanje novinara Institutu Robert Koch: zašto to nije učinjeno? – Institut je odgovorio da za to „nije bilo vremena” ni „infrastrukture”. Što znači da Institut ne negira da bi to bila ispravna metoda i tako jednostavno ne postoji osnova za tvrdnju da je situacija s oboljenjima respiratornih organa u 2020. bila u normalnim okvirima zato što je uveden lockdown.
Inače, ta tvrdnja sugerira da vlast provodi mjere na osnovu nagađanja.
Zato je treba oprezno izricati.
Ona je suviše bliska starom paraboličnom vicu o čovjeku koji plješće rukama. Na pitanje Zašto plješćeš? on odgovara Da bih otjerao ružičaste slonove! – Ali nema ružičastih slonova! – Pa naravno: nema ih zato što plješćem!
Vlade mogu biti svakakve, ali nikada nisu šaljive. Pogotovo kada su „u igri” procesi kao što su razgradnja društvenog života i dovođenje poduzeća na rub propasti, veliko povećanje psihičkih problema među mladima, nošenje maski ili najmasovnije cijepljenje u povijesti. Ili, ili, ili… nabrajanje teških posljedica lockdowna bi se moglo nastaviti unedogled.
Bizarnosti – tko se sve ubraja u žrtve korone?
Najbizarniji trenutak u svemu i dalje predstavlja to što se „žrtvama korone” smatraju i umrli „od korone” i umrli „sa koronom”. Da stvar bude još nebuloznija, kao „žrtve korone” se računaju i ljudi koji su umrli i 10 tjedana nakon infekcije.
Na to je u spomenutom izvještaju ZDF-a ironično ukazao šef Instituta za istraživanje zdravlja Bertram Häussler.
„Ako se”, kako je rekao, „broj infekcija približava nuli, uskoro ćemo – ako nešto ne promijenimo – imati sve više smrtnih slučajeva poslije infekcije koronom, ali ne zbog infekcije koronom”.
Institut Robert Koch priznaje da se tumačenja u vezi s takvim formulacijama nalaze u „sivoj zoni”.
Neobično je da to vladi, po svemu sudeći, ne smeta dok odlučuje o „mjerama”.
