Odgovor na ovo pitanje pokušao je dati hrvatski politolog, povjesničar i prevoditelj te stručnjak za Bliski Istok Boris Havel. U članku Pravosudna reforma i trodioba vlasti u Izraelu je Boris Havel obradio pitanje pravosudne reforme koju pokušava provesti konzervativna vlada izraelskog premijera Benjamina Netanyahua a koja je izazvala neviđene prosvjede i polarizaciju u izraelskom društvu.
Izrael nema ustav, nego ulogu ustava ima Deklaracija o neovisnosti i niz temeljnih zakona. To je jedan od razloga nejasnoća koje postoje po pitanju razgraničenja ovlasti zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Pred sudcima Vrhovnog suda širok je prostor za pravosudni aktivizam i zadiranje u područja koja su, po mišljenju aktualne parlamentarne većine, preduboko u sferi politike, ideologija i vrijednosnih shvaćanja o kojima valja odlučivati na izborima a ne u sudnicama. Pravosudnom reformom ovlasti sudaca Vrhovnog suda smanjile bi se u korist demokratski izabranih nositelja zakonodavne i izvršne vlasti, a smanjio bi se i njihov utjecaj na izbor budućih sudaca.
U članku Havel zaključuje da odnos između zakonodavne i izvršne vlasti s jedne, te sudbene s druge strane, prema postojećim je odredbama u Izraelu često nejasan, što je Vrhovni sud koristio kako bi u odmjeravanjima snaga širio svoje ovlasti nauštrb ovlasti parlamenta i Vlade.
Zaživi li pravosudna reforma, Vrhovni sud više ne će imati ovlasti propitivati odredbe temeljnih zakona. Postojeća sporna pitanja u koja Vrhovni sud poseže dvostruko bi se vratila u okvire demokratskih procesa: kroz zaštitu temeljnih zakona koji se izglasuju parlamentarnom većinom, i kroz izbor sudaca Vrhovnog suda koji bi odražavao većinske vrijednosti izraelskog društva izražene na parlamentarnim izborima.
Pravosudna reforma koju predlaže vlada premijera Netanyahua može se smatrati revolucijom utoliko
ukoliko se s njezinim provođenjem počelo razmjerno naglo i grubo, što zadire duboko u ovlasti koje
je Vrhovni sud desetljećima proširivao, u vrijeme kad je premijer predmet kaznenih istraga, kad je u
četiri godine u Izraelu održano pet parlamentarnih izbora, kad su ideološke podjele društva duboke,
kad se razbuktava palestinsko nasilje i nad Izraelom se nadvija možda najveća egzistencijalna prijetnja
u povijesti u vidu nuklearnog Irana, a dio vojske strahuje da bi u slučaju slabljenja Vrhovnog suda
časnici mogli biti izvrgnuti kaznenom progonu međunarodnih sudova.
S druge strane, nije teško zastupati tezu kako je stvarni nositelj „revolucije” zapravo bio Vrhovni sud. On je dugogodišnjim vizionarskim pravosudnim aktivizmom, mic po mic, metodom kuhanja žabe, sebe nametnuo kao vrhovnoga i neprikosnovenog arbitra sveukupnog izraelskog društva i politike. Slične ovlasti vjerojatno nema ni jedno vrhovno pravosudno tijelo u demokratskom svijetu. Sudci Vrhovnog suda su ugledni, obrazovani, inteligentni, odmjereni, uglađeni, često karizmatični i dopadljivi ljudi, iza kojih se ne vuku repovi skandala, korupcije, nemara i nereda. Ogledni primjer takva sudca je Aharon Barak,
koji je kao dijete preživio Holokaust te s roditeljima nakon mnogih nevolja i opasnosti došao u
Palestinu 1947. Marljivošću, pameću i društvenom odgovornošću (odreda tradicionalne vrline koje
u Izraelu cijene i „desni” i „lijevi”) izgradio je besprijekoran ugled u profesionalnom i u privatnom
životu.
Takvim sudcima nasuprot u percepciji znatnog dijela javnosti nalaze se političari, od kojih
se mnogima stvarno, sudskom presudom, ili imaginarno, nakon što ih ocrne aktivističke skupine,
pripisuju kojekakva nedjela, od ratnih zločina (Ariel Šaron) preko trgovine utjecajem, korupcije i
prijevare (Ehud Olmert, Arije Deri, Benjamin Netanyahu), do seksualnog predatorstva (Moše Kacav).
Zato ne iznenađuje što se nemali dio javnosti, ako je prisiljen svrstati se, svrstava uz prve. No time se
ne umanjuje ozbiljnost činjenice da su sudci Vrhovnog suda imenovani činovnici, a političari, kakvi
god da su, izabrani predstavnici naroda.
Demokracija je u Izraelu snažna i postojana, a demokratski su procesi vjerodostojni. Ako vlast proizlazi iz naroda, što je temeljna premisa demokratskog poretka, onda zadnju riječ imaju oni koje taj narod izabere, a ne oni koje iznjedri zatvoreni krug stručnjaka, pa makar taj zatvoreni krug stručnjaka objektivno bio moralno superioran izabranim predstavnicima naroda. U protivnom se ne može govoriti o demokraciji, nego o kritokraciji ili dikastokraciji, iza koje vreba nekontrolirana, neograničena vlast neizabranoga zatvorenoga kruga činovnika; o vladavini suda, a ne o vladavini prava.
S druge strane, opet, temeljne zakone kojima u „ulozi ustava” pripada prvenstvo u pravosudnim i
političkim pitanjima, u Izraelu donosi parlament većinom glasova svih zastupnika odnosno „apsolutnom
većinom”, što nije slučaj s ustavima u većini demokratskih država.
U Hrvatskoj se, primjerice, Ustav može mijenjati tek dvotrećinskom većinom svih saborskih zastupnika. Ondje gdje se Ustav može mijenjati apsolutnom većinom često su potrebna dva kruga glasovanja u parlamentu, između kojih se održavaju izbori, kao u Švedskoj (načelo održavanja izbora između dvije odluke Kneseta da apsolutnom većinom glasova unaprijed spriječi Vrhovni sud da ukine neki novi zakon predviđena je prijedlogom izmjena i dopuna Temeljnog zakona: Sudstvo).
Izraelski temeljni zakoni, koji i jesu i nisu ustav, te pitanja trodiobe vlasti do kojih dolazi uslijed nepostojanja ustava u klasičnom smislu,21 zbog toga će, izvjesno je, i ubuduće predstavljati kamen spoticanja u političkim nadmetanjima. Na predstavnicima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti leži odgovornost da u ovim kriznim vremenima izbjegavaju njihovo simplificiranje i dihotomiziranje, a osobito svođenje na kategorije „mi” i „oni”.
Cijeli članak Borisa Havela ”Pravosudna reforma i trodioba vlasti u Izraelu” možete pročitati ovdje.
