Nešto drukčija od ovog općeg iskustvenog pogleda na ratovanje je akademski pogled na rat. On je vezan za specijalizaciju i teorijsko izučavanje vojne strategije, pa je nekako prirodno da s puno više povjerenja gleda na ratne planove i strategije.
U borbi svi imaju planove dok ne prime prvi udarac, govorio je Mike Tyson. Taj bi se Tysonov poučak mogao proširiti na svaki sukob uopće, pa bi njegova varijacija glede rata i ratovanja glasila otprilike: u svakom ratu prvi stradaju ratni planovi.
U ratu, znamo, sve polazi naopako, a od tog pravila nisu pošteđeni ni ratni planeri. Zato su ratovi ne samo moralne, već uvijek i tragedije u strateškom smislu, piše Borislav Ristić u kolumni za tiskano izdanje Večernjeg lista, koju djelomice prenosimo.
“Gvozdeni Mike” je u životu zadao, ali i primio, dosta udaraca. Zato bi se ovaj njegov poučak mogao nazvati iskustvenim. Slično su i vojskovođe u prošlosti uvijek bili i generali u bitkama. Njihove strategije su računale s ovom tragičnom istinom ratovanja, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga što je u pitanju uvijek bila i njihova koža. Svaki vojnik ili vojni veteran, uostalom, zna kako batina uvijek ima dva kraja.
Nešto drukčija od ovog općeg iskustvenog pogleda na ratovanje je akademski pogled na rat. On je vezan za specijalizaciju i teorijsko izučavanje vojne strategije, pa je nekako prirodno da s puno više povjerenja gleda na ratne planove i strategije. Tu je na cijeni Von Clausewitzova maksima o ratu kao “nastavku politike drugim sredstvima”. To je odlika modernog načina ratovanja, u kojem su političari i generali odvojene figure.
Političari planiraju, dok generali samo provode odluke
Političari planiraju, dok generali samo provode odluke koje donosi politika. Prvi je svjetski rat bio veliko ogledno polje za takvo plansko shvaćanje ratovanja. Ispostavilo se, naravno, kako je ta premijera modernog koncepta rata bila ujedno i njegov potpuni debakl. Raskorak između politike i bojišnice plaćen je milijunima života. Na kraju je račun na naplatu došao i samoj političkoj eliti, koju je sa svjetske pozornice počistio val sveopćeg gnjeva.
O tome svjedoči i najnoviji rat u Ukrajini, koji je ubrzo eskalirao u neobjavljeni rat između Washingtona i Moskve. Na početku rata su i Rusi i Ukrajinci mislili kako će to biti kratka ratna avantura koja će završiti novom rundom pregovora. I Zapad je mislio kako će to biti kratka Putinova avantura, ali su mislili kako će rat završiti potpunim ekonomskim kolapsom Rusije. Kada sankcije daju efekt, ruski seljak će svrgnuti kremaljskog tiranina.
Unatoč demantiju stvarnosti, svi i dalje ostali pri svojim planovima
Naravno, ništa od toga se nije dogodilo. Ali je interesantno kako su, unatoč demantiju stvarnosti, svi i dalje ostali pri svojim planovima.
Tako je bilo sve do prošlog ljeta, a onda su Rusi, ipak, shvatili kako su im planovi bili pogrešni i da moraju nešto promijeniti. Mobilizirali su nove snage i pregrupirali svoje postrojbe u Ukrajini, napuštajući dijelove teritorija kako bi sačuvali vojnu efektivu. Shvatili su kako ovo nije kratka avantura, već dugotrajan rat protiv Zapada. Zato unazad šest mjeseci gledamo kako ruska artiljerija polako melje ukrajinsku vojsku.
S druge strane, vidimo kako se Ukrajinci i zapadni saveznici drže prvobitnog plana o potpunoj vojnoj pobjedi nad Rusima i svrgavanju režima u Moskvi. To možemo vidjeti i po upornosti s kojom Ukrajinci drže liniju kod Bahmuta, iako je situacija beznadežna a bitka neravnopravna. Bahmut je sada opkoljen a unutra se nalaze tisuće ukrajinskih vojnika, koji su izgleda dobili instrukcije da se bore do zadnjeg čovjeka.
Dva su razloga zbog kojih Zelenski i njegovi generali žrtvuju desetine tisuća vojnika
Dva su razloga zbog kojih Zelenski i njegovi generali žrtvuju desetine tisuća vojnika za Bahmut. Jedan strateški, drugi politički. Strateški, da se dobije na vremenu kako bi se izgradila zadnja obrambena linija prema Dnjepru.
Politički je plan da se dobije na vremenu dok ne stignu tenkovi i avijacija sa Zapada, jer, ako je suditi po izjavama Victorije Nuland, Washington želi veliki tenkovski okršaj s Moskvom, koji bi presudio rat.
Rusi to neodređeno vrijeme čekanja koriste kako bi ukrajinskoj vojsci nanijeli što veće žrtve. Raskorak između planova o velikoj tenkovskoj pobjedi nad Rusima i stvarnosti na terenu sve će teže biti ignorirati.
Netko će morati na kraju objasniti što je s planovima pošlo po zlu. Koja je bila svrha ovog rata? Čemu masovno žrtvovanje ljudi na obje strane? Stotine tisuća života je žrtvovano zbog kratkovidosti politike. Kome će račun stići na naplatu?, pita se Borislav Ristić u kolumni za tiskano izdanje Večernjeg lista.
