U močvari hrvatske politike, gdje su dosljednost i čvrst karakter postali relikti prošlih vremena, jedan lik se savršeno uklapa – Mislav Herman, kandidat za gradonačelnika Zagreba iz redova vladajuće stranke. Gospodin Herman ovih dana puni medijski prostor svojim „hrabrim“ istupima protiv LGBT+ parade i isticanja duginih zastava po Zagrebu, predstavljajući se kao branitelj „tradicionalnih vrijednosti“ i osjećaja građana.
No, kako to obično biva u teatru hrvatske politike, sve je to tek predstava za lakovjerne. Jer, isti taj Herman – sada iznenada senzibiliziran na „ideološke provokacije“ – prije samo četiri godine, kao predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba, bez zadrške je potpisao pokroviteljstvo nad Zagreb Prideom. I tada je, naravno, iz rukava vadio fraze o „važnosti inkluzije“, „pravu na različitost“ i kako je to „bitno za građane Zagreba“. Tada su mu mediji pljeskali, a on se samozadovoljno smješkao. Danas je politički vjetar drugačiji, pa se i boje koje mu smetaju mijenjaju.
No, Hermanova selektivna načelnost tu ne staje. Nedavno se, u bljesku domoljubnog zanosnog nadahnuća, sjetio i žrtava jugokomunističkog režima, čak iz vlastite obitelji. Svi mediji su dobili priopćenje, izjave su bile potresne, gotovo filmske. Ali ako ga sutra Andrej Plenković povede na komemoraciju u Jasenovac, budite sigurni – Herman će papagajski ponavljati fraze o „pobjedi nad fašizmom“, „nužnosti antifašizma“ i „europskim vrijednostima“. Jer takav je to mentalni sklop – uvijek tamo gdje je jača svjetlost reflektora.
Herman nije iznimka, već pravilo u ovoj političkoj kaljuži. Principi, stavovi, uvjerenja? Sve je to potrošna roba kad je u pitanju fotelja. Danas s jednim, sutra s drugim – tko bolje ponudi, tko više donese, tko jače povuče.
Zato ne čudi što su mnogi istinski domoljubi razočarani HDZ-om. Jer politika HDZ-a je parada licemjerja. I tu Herman, nažalost, igra jednu od glavnih uloga.
