Izbor uredništva

Jugoslavenski projekt – Definicija ludila, ali i perfidan plan?

Tko ne sluša (razumije) pjesmu, slušat će oluje – Oluja je došla kao spasitelj ali Štokholmski sindrom je neumorljiv.

Ako je Albert Einstein bio u pravu kada je rekao da je definicija ludila raditi uvijek isto i očekivati različite rezultate, onda se Velika Britanija i njezini velikosrpski saveznici očito drže ove filozofije kao nekog svetog pisma. Po četvrti put u povijesti, međunarodni akteri, predvođeni britanskim geostrateškim interesima, pokušavaju reanimirati leš Jugoslavije preko beogradskih agentura – te nesretne tvorevine koja se već tri puta raspala u krvi, mržnji i genocidu. U Sarajevu, gradu koji je prije nepunih trideset godina bio na prvoj liniji fronta protiv jugoslavenskog terora, jučer se vijorila zastava tog istog propalog projekta. No, ovaj put u digitalnom obliku, kao neka vrsta grotesknog horor holograma prošlosti. Uz nostalgičnu glazbu, mladi pioniri i ofucani partizani pjevali su i gegali se romantično, zagledani u prošlost s patološkom čežnjom i ispranim umom. Čovjek bi pomislio da su zaboravili kako su ih četnici, uz blagoslov te iste Jugoslavenske armije, zasipali bombama i granatama. Ali, naivnost i zaborav očito su postali nova valuta u Sarajevu.

Ono što je još ironičnije jest činjenica da, dok Thompson, hrvatski pjevač poznat po svojim domoljubnim i obiteljskim pjesmama, ne može dobiti dozvolu za nastup ispred, primjerice, 135 godina stare Katedrale Srca Isusova u Sarajevu, istovremeno se dopušta da nastupaju bendovi i pjevači koji su otvoreno veličali bivši totalitarni režim. Režim koji je, podsjećamo, bezdušno raketirao, bombardirao i terorizirao taj isti grad. Pa tko je tu lud? Izgleda da nije samo riječ o običnom ludilu, već o dobro osmišljenom i perfidnom planu da se Hrvatsku i susjedne države ponovno uvuku u okvir koji je već tri puta dokazano krvavo propao. Štokholmski sindrom? Možda. Ali ovo nije samo pitanje psihologije, već i pitanje kolektivnog sjećanja i moralne odgovornosti. Ako Sarajevo, unatoč svemu, bira povratak pod okove koji su ih nekada vezali kao taoce za trgovanje u ratnim pregovorima, onda im ne treba sućut. Svaki narod ima pravo na izbor, ali i odgovornost da snosi posljedice svojih odluka. Ako ponovno biraju zagrliti svog tlačitelja, onda zaslužuju upravo to – povratak u ralje prošlosti iz koje su se nekada krvavo izvukli.

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button