Kult je fenomen koji već na prvi spomen budi u ljudima negativne konotacije, jedna obična riječ satkana od četiriju slova koja nosi predznak misticizma i stigmu zavedene mase koja slijepo štuje i prati pojedinca u čije ruke spremno stavlja osobnu slobodu i dodjeljuje mu apsolutno neograničen autoritet nad svime – od vlastitog života do svih važnih odluka koje se nikada ne dovode u pitanje.
Pojam kulta u ljudima budi strah, ali i zanimanje zbog vela tajanstvenosti metoda kojima jedan pojedinac tako uspješno uzima u svoje krilo tisuće sljedbenika pod cijenu obećanja sigurnosti i prečaca do duhovnog ili materijalnog bogatstva i stabilnosti uz čvrst osjećaj pripadnosti – odnosno do svega onoga čemu svatko u nekom smislu teži. Danas, u 21. stoljeću svaki će iole stabilan pojedinac deklarirati sljedbenika kulta kao ne suviše pametnog izmanipuliranog slijepca, no kultova ipak ima na tisuće samo u ovom trenutku – uvijek je bilo, uvijek će i biti.
Što nas onda to tjera da gravitiramo ka karizmatičnom pojedincu i kao ovce postrojene u stado vjerno pratimo dragog vođu i jedni druge u nadi da će nas upravo on nesebično odvesti do obećane oaze slobode, blagostanja i samoostvarenja?
Kult Jima Jonesa
Zaustavimo se na trenutak i otplovimo vremeplovom u tridesete godine prošlog stoljeća kada je rođen James Warren Jones, poznatiji kao zloglasni Jim Jones. Jones, dječak iz siromašne obitelji koji je odrastao u kolibi bez vode u srcu gospodarske krize nakon Velike depresije, utjehu u teškim danima svoga djetinjstva pronašao je u crkvi kojom je zamijenio besciljno lutanje ulicama. Ono što je Jonesa fasciniralo, više od samog koncepta religije koja ga nikada nije naročito zaintrigirala u životu, bio je osjećaj pripadnosti zajednici te više od svega, lik propovjednika kojem se divio; lik koji je imao tu moć da ga masa spremno prati i uzdaje se u njegove riječi.
Mladi Jones je maštao o budućnosti u kojoj će jednom i on moći širiti velikim skupinama riječi utjehe i neupitne životne mudrosti te je pronašao svoje uporište u početnim plemenitim ciljevima jednakosti i rušenja svakog aspekta segregacije. 1949. godine Jim se oženio i imao brojnu djecu, među kojima su supruga i on posvojili nekoliko azijatske i afroameričke djece. To je, naravno, u pedesetima bila iznimno rijetka pojava, zbog čega je njegova obitelj u državi Indijani nosila podrugljivi nadimak “rainbow family”. Vođen nepravdom uslijed segregacije s kojom se susretao od djetinjstva i odbacivanjem okoline, Jones je osnovao vlastitu crkvu poznatu pod nazivom Hram ljudi koja je u srži bila sekundarno religijska ustanova, a prvenstveno utočište svakom potlačenom Afroamerikancu kojem je uslijed svakodnevnih incidenata društvene nepravde nudio sigurnost, utočište i jednakost.
S obzirom da u Indijani nije naišao na oduševljenje i prihvaćanje ostatka zajednice, odselio je s obitelji u Kaliforniju i vremenom, pozivajući se na temelje Biblije i status Afroamerikanaca diljem SAD-a, prikupio tisuće članova. Članovi su vremenom počeli prodavati vlastite kuće i živjeti u zajedničkim domovima, a novac bi donirali Jonesovom Hramu ljudi, na čijem bi razvoju i održavanju, u nadi u stvaranje novog poretka bez siromaštva i rasnih podjela, neuomorno radili i donirali sve u svom vlasništvu. Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, nestabilno doba obilježeno atentatom na Martina Luthera Kinga i JFK-a te Hladnim ratom, izazvalo je u Jonesu strah od progona vlade zbog ciljeva djelovanja njegove crkve pa je tako odlučio, sada iz San Francisca, konačno preseliti svoju čitavu zajednicu na veliko imanje u Gvajani, popularno poznato kao Jonestown.
Grad Jonestown, u koji je početno doselilo otprilike 500 ljudi, trebao je biti polazišna točka izgradnje utopijskog društva, a potlačenoj masi je takav dašak nade upravo nedostajao, stoga ne iznenađuje da je brojka stanovništva ubrzo porasla na 900. Jonestown je imao sve – od prodavaonica, restorana i ambulanta, do obećanoga krova nad glavom, hrane na stolu i sigurnosti. Ljudi su neumorno radili i, prema svjedočanstvima nekolicine preživjelih članova, svojevoljno i rado bili spremni odreći se sna kako bi vođa, koji ne dijeli ljude na crne i bijele i koji, još važnije, nudi duhovnu i materijalnu sigurnost, bio zadovoljan. S vremenom je Jones od zahtjevanja teškog neplaćenog rada i izvoljevanja stalnih donacija prešao na uvođenje celibata i sve otvorenije kažnjavanje i kontroliranje članova, zbog čega se povelik broj stanovnika Jonestowna, grada koji nimalo ironično nosi ime samoga vođe, počeo osjećati ugroženo i htio ga napustiti.
Obitelji i prijatelji članova kulta organizirali su u SAD-u zajednicu koja je imala cilj izvući ih iz istog te je objavljen članak u kojem se legitimnost Hrama ljudi dovela u pitanje. Upravo taj članak potaknuo je tadašnjeg kongresmena Lea Ryjana da posjeti Jonestown u kojem ga je dočekala vesela i rasplesana masa. Ipak, nekolicina stanovnika uspjela je pružiti kongresmenu i timu NBC-ja papiriće na kojima su izrazili želju za bijegom i strah. Ryjanovo suočavanje Jonesa s apelima za pomoć koje je primio, rezultirali su nevjerojatnim nasiljem pa su tako naoružani članovi Hrama – ranije potaknuti povijesnim atentima u SAD-u – i sami izvršili atentat na kongresmena i novinarski tim.
Jim Jones, sada još paranoičniji nakon ubojstva javne osobe, uspio je uvjeriti stanovnike svoga grada, grada bolje sutrašnjice, blagostanja, sreće i slobode, da će pasti u nemilost vlade zbog učinjenog i kako je jedini izlaz kolektivno samoubojstvo. Krivica se itekako, za razliku od dotadašnjeg neupitnog modela apsolutističkog vodstva, podijelila šakom i kapom. Sami vođa je izjavio da “ako ne mogu živjeti u miru, mogu barem mirno umrijeti”, umrijeti u slobodi, a ne od vladine neprijateljske ruke. Nekolicina članova kulta, prestravljena takvim prijedlogom, pokušala je pobjeći i pritom okončala isto kao i raniji posjetitelji, nakon čega su ostali shvatili kako Jonesov prijedlog nije zapravo prijedlog, već jedina opcija te kako se podjela krivnje i samokažnjavanje moraju prihvatiti na isti način kao što se prihvaćala i svaka ranija Jonesova odluka i naredba za opstanak novog, utopijskog društva – prihvatiti bespogovorno.
Revolucionarno samoubojstvo bilo je u tom trenutku jedini izlaz i, koliko god nevjerojatno zvučalo, upravo to se i dogodilo; 909 ljudi, od kojih su najvjerniji poticatelji režima svojevoljno pristali na smrt, a većina silom, ispili su svoje Kool-aid sokove s cijanidom i umrli u roku od nekoliko minuta prije negoli je američka vojska stigla do nekada obećanoga grada slobode i jednakosti. Samo petero ljudi uspjelo se spasiti i posvjedočiti Jonesovom putu koji je započeo popločavati dobrim idejama i namjerama te još boljim obećanjima nesretnoj, izgubljenoj masi, do Jimove apsolutističkog i centralističkog modela vlasti te zlouporabe moći i kontrole jednom kada su se iste u potpunosti našle u njegovim rukama.
Većina će danas ipak reći kako je zavedena, potlačena sirotinja zasigurno mogla predvidjeti nešto sumnjivo iza tako velikodušnih obećanja jednog karizmatičnog sociopata te kako je riječ o tragediji strašnih razmjera koja teško da će se ikada ponoviti, no možemo li zaista biti sigurni u takve tvrdnje? Prate li samo gladni i bosi nekoga tko im pruža ruku spasa, bez obzira što će zatražiti zauzvrat? Je li samo očajan čovjek onaj koji ne propitkuje svoju sudbinu i onoga u čije je ruke polaže, dok se nada u nepogrješivost predvodnika?
Scijentologija
Uzmimo za primjer svima poznatu scijentologiju; kažem svima poznatu, u uvjerenju da je ona malo kome zapravo poznata. Scio i logos leže u nazivu ove crkvene zajednice koja nas samoobjašnjivo iz naziva, uči kako znati, odnosno kako doći do vrhovne samospoznaje te kako odgovoriti na pitanja koja svaki čovjek, neovisno o uvjerenjima i stavovima, želi znati – tko sam, što sam, odakle potječem, kamo idem.
Osnivač L. Ron Hubbard još je jedan od primjera karizmatičnih vođa, koji je, vjerovali ili ne, bio štošta – bio je legenda, čudo od djeteta, natprosječno inteligentan pronicljivi pojedinac, avanturist i hrabri ratnik, Mesija ljudskog roda koji je dao sebe za druge, genijalac koji je sama sebe naučio čitati i pisati s tri godine, a koji je u svojim mladim tinejdžerskim danima lutao imanjem svoga djeda, imanjem od preko četvrtine ukupne površine američke države Montane. Hubbardov avanturistički duh je rastao i počeo se ispreplitati s onim duhovnim kada je, kao mladić, obišao Aziju uzduž i poprijeko i upoznavao svijet, druge kulture, vjerske i političke sustave te, u konačnici, samoga sebe, nakon čega je postao uspješni i hrabri ratnik američke vojne mornarice te stekao doktorat… osim što zapravo nije.
Ako niste dosad povjerovali u čitavu biografiju osnivača scijentologije, bili ste u pravu jer Hubbard je, naime, izmislio sve navedeno. Zapravo je Ron imao prosječne sposobnosti, osrednje ocjene u školi, družio se s djedom koji je bio veterinar u malom gradu, proveo je godinu dana ploveći Pacifikom s majkom dok su pratili oca kojeg je mornarica stacionirala nakratko u Aziju, te je u konačnici nakon godina neuspješnog studiranja kupio diplomu, a kasnije je i sam sve priznao.
Budući vođa scijentologije, danas jedne od najbogatijih svjetskih organizacija, čak je priznao i kako je lažirao pismo preporuke za mornaricu iz koje je nečasno otpušten, uz procjenu nesposobnog i bahatog vojnika koji se pretjerano trudi istaknuti u odnosu na ostale. Nakon nečasnog otpusta, u Pasadeni Hubbard se počeo baviti hipnozom te je još jednom uspio prodati svoje laži, infiltriravši se u holivudsko društvo četrdesetih kao samoprozvani Swami – hinduistički duhovni učitelj. Ono što je nama ipak zanimljivo za ovaj članak njegova je SF knjiga zvana Dianetics, izdana 1950., djelo na temelju kojega je osnovana Scijentologija kao organizacija koja pomaže svojim članovima u pročišćavanju uma od negativnih uspomena, ponovnim proživljavanjem trauma u svrhu zbiljskog upoznavanja samih sebe i oživljavanja svojih duboko skrivenih sposobnosti poput telekineze i telepatije.
Da biste postigli takav uspjeh, trebate proći dugotrajni trening pročišćavanja, koji se po satu naplaćuje i po nekoliko tisuća dolara. Članovi su, sigurno, svakom stabilnom čovjeku sada već ostaviti dojam ovaca koje ne koriste vlastite mentalne sposobnosti i koje voljno prate patološkog lažljivca, znajući da je upravo to i ništa više – pa zašto i kako onda Scijentologija i dalje opstaje? Ne zaboravimo da svaki centralizirani sustav – od malog kulta do velikog državnog aparata – počiva prije svega na njegovanju i snaženju određenih uvjerenja, a dijelom se pokreće i gorivom svojevrsnog straha ili privida sigurnosti. Scijentološki treninzi pročišćavanja, na kojima se ljudi opterećeni raznoraznim traumama pokušavaju osloboditi istih, pričajući vrlo detaljno o njima, bilježe se i arhiviraju u “karton pacijenta” u svrhu praćenja napretka polaznika, a samim time postaju i prilično pristojan medij za ucjenu ukoliko bi netko kome se mozak svakodnevno pere shvatio da mu se upravo to i događa.
Iako se polaznike treninga intenzivno financijski crpi, vjerovali ili ne, scijentologija koja je od statusa organizacije prešla na status crkve od 1954. te se do danas masovno širi svijetom, ima i vlastitu mornaricu Sea org, koja je – sigurno neočekivano i šokantno svakom čitatelju – bila izvrsna prilika za vojnog heroja Hubbarda da konačno rukovodi nizom uniformiranih pokornih činovnika. Članovi ne samo da novčano obilno plaćaju crkvi, već u sklopu mornarice potpisuju i ugovor na bilijun godina kojim obećavaju svoje vjerno služenje organizaciji u ovom životu i svim narednim inkarnacijama, postajući tako svojevrsni robovi kulta, na tjednoj plaći od 50 dolara. Zaključno bismo mogli istaknuti kako crkva – nevjerojatno, ali istinito – uspješno de facto oporezuje svoje članove, kojima je već oduzela slobodu uplićući se u svaki aspekt njihovih života, odluka i odgovornosti, a istovremeno od 1993. sama porez ne plaća.
Suočeni s takvim ekstremnim primjerom, pitamo se može li čovjek koji zaista shvaća što je to sloboda, istu tako lako odbaciti i prodati?
Aum Shinkrikyo
Slavni ljudi, zaključit će ipak većina, u određenom trenutku ni sami ne znaju što bi s pustom stečevinom, pa se eto, mogu zateći u organizacijama poput Scijentologije i pratiti javno raskrinkanog lažova, no što je s japanskim kultom Aum Shinkrikyo, Kultom sudbine? Kako je Shoko Asahara, japanski poluslijepi apunkturist, uspio oformiti kult prepun visokoobrazovanih i inteligentnih sljedbenika iz akademskih redova?
Za razliku od Jonesa, Asahara nikoga nije morao kupovati krovom nad glavom ni osiguravanjem jednakosti; za razliku od Hubbarda, nikome nije trebao obećati čist, zdrav i pozitivan um i krajnji stupanj samospoznaje. Za ovim karizmatičnim vođom koji je sama sebe prozvao prorokom, iscjeljiteljem i božjim poslanikom, povela se japanska elita, vjerujući da im Asahara svojim kultom Aum Shinkrikyo može ponuditi mir, dobro zdravlje i dug život, i da obećanja ispunjava na početku se zaista i činilo. Snaženjem kulta javili su i protivnici, a jedan od takvih bio je slavni japanski odvjetnik Satsumi Sakamoto koji je odlučio stati na kraj kultu čiji je vođa, s vremenom čovjek vrijedan bilijun jena i prisutan gotovo svakodnevno u radijskim i televizijskim emisijama, počeo očigledno koristiti duhovnu organizaciju za financijske ciljeve i potencijalno držati članove kulta prisutnima protiv njihove volje, kako bi zadržao vlastito bogatstvo.
Sakamotove sumnje i optužbe, organizacija sigurne jedinice za ugrožene članove kulta koji potencijalno žele pobjeći te konačno lobiranje pred sudom protiv Asaharinog pokušaja da svoj kult registracijom u crkvenu instituciju oslobodi plaćanja poreza, kulminirali su ubojstvom odvjetnika i njegove obitelji, za koje se dugo nitko nije kazneno teretio. Sada već omraženi u društvu, Aum Shinkrikyo, potaknuti velikom gospodarskom krizom u Japanu i strahom od SAD-ovog napada nuklearnim oružjem u dobu poslije Hladnog rata, svoje duhovne i svakodnevne ideale preusmjerili su u one isključivo svjetovne i odlučili, poput Jima Jonesa, slavno otići u smrt sa čitavom svojom nacijom u slobodi, dok je još vrijeme, prije negoli apokalipsa započne.
Asahara je, nešto poput svakog političara u trenutcima krajnje nemoći, počeo nuditi posao mladim obrazovanim Japancima u restoranima i prodavaonicama elektronike i time pridobio malu vojsku istomišljenika – pratitelja koji su odlučili vjeru u očuvanje suvereniteta i slobode staviti u njegove ruke. Upravo tako je došlo do nevjerojatne situacije u kojoj je mala skupina liječnika i sveučilišnih djelatnika, po zapovjedi i u neupitnoj vjeri u ispravnost vođine odluke, izvela bio-teoristički napad sarinom u podzemnoj željeznici u Tokiju 1995. Posljedično je nekoliko ljudi poginulo, a veliki broj je ostao s trajnim zdravstvenim posljedicama do kraja života. Aom Shinkryko je tako, kao i prethodni kultovi, započeo graditi svoje temelje na obećanjima meda i mlijeka, a kulminirao iskorištavanjem tuđih pokorenih umova koji su se bezuvjetno odrekli odgovornosti nad vlastitim mislima i djelima.
A što je s nama?
Zapita li se zapravo itko koliko smo svi mi, kao pojedinci, dio jedne neporecivo veće zajednice, makro kulta s mnogo manje ekstremnim i uvelike transparentnijim i finijim metodama, voljni slijepo prepustiti odgovornost predvodnicima krda, jedni druge pritom bodreći? Postavimo li sebi ikad pitanje kamo će nas odvesti i čemu će zapravo težiti centralizirani sistem s vremenom? Dakako, još većem centralizmu kao i u svim navedenim primjerima kultova i njihove konačne propasti.
Iako su kultovi – mali mistični zatvoreni krugovi u kojima pojedinac apsolutističkom vlašću upravlja masom – nešto što zgrožava i istovremeno intrigira svakoga od nas, uvijek se pitamo kako je moguće da netko može biti toliko očajan, ili jednostavno, toliko glup da se u potpunosti da u ruke neznanca. A eto ipak, dopuštamo i sami maloj skupini neznanaca, poput Stožera, da nas vodi i upravlja našom slobodom kretanja, pravom na rad i svakim aspektom naše svakodnevnice, kroz koju nas roditeljski usmjerava za vrijeme ove pandemije, i sve to kako bismo se mi osjećali sigurno i odgovorno, ne vršeći pritom iskonsku odgovornost prema samima sebi, stjerani u kut.
Na taj način smo posudili slobodu u tuđe ruke, vjerujući da je u takvim vremenima netko drugi pametniji; netko koga bismo mogli pratiti, baš kao što su svojevrsno to činili i članovi, primjerice, Hrama ljudi? Preostaje nam samo nada kako ćemo se, za razliku od drugih, očitijih nesretnika iz ovog članka, po potrebi znati zauzeti za sebe i prepoznati kolektivno ludilo u kultu uma.
