Najbitnijim se čini to da Blagajska ploča pokazuje nedvosmisleno svjedočanstvo kršćanske vjere ondašnjeg vremena i naroda i hrvatskog imena, kao i da su preci taj identitet naroda uspjeli kroz stoljeća prenijeti na današnji naraštaj, kao najvrjednije odrednice svog identiteta. Pri tome su podnijete strahovite žrtve da bi današnji naraštaj Hrvata u BiH, u kolikoj-tolikoj slobodi, na svojoj zemlji, u svojoj Domovini, svjedočio svoje Hrvatsko biće i kršćansku vjeru.
Iako danas Hrvatima u Bosni i Hercegovini niječu identitet i posebnost, i ovaj povijesni nalaz nedvosmisleno potvrđuje:
- kršćanske korijene naroda koji je tu živio u 12 stoljeću (tekst ploče),
- katoličke korijene (posvetio dubrovački nadbiskup – gdje je narod rimskog obreda kršćanske vjere),
- povijest i korijene Hrvatskog naroda koji živi u BiH (između ostalih naroda):
- koji se do današnjih dana naziva Hrvatima (jednako kako se njihov kralj Tomislav nazivao – Hrvatom, njegovo kraljevstvo Hrvatsko, a koji je okrunjen, prethodno, u 10-tom stoljeću, cca 70 km zračne crte od Blagaja,
- koji narod, na tom području Hercegovine, do danas ispovjeda kršćansku-katoličku vjeru rimskog obreda (istu vjeru kao njihov kralj Tomislav, od 10-tog stoljeća, prije gotovo 1.100 godina);
- uostalom, ako je nekada i bilo sumnji na prostorima BiH tko je tko (a kod Hrvata nije bilo sumnji), od 1990-tih sigurno nema sumnji…nikakvih, kada je Hrvatski narod, temeljem svog zajedništva, naroda s obje strane granice, izborio veći stupanj slobode budućim naraštajima;
- nije zanemarivo da je artefakt pronađen baš na rimokatoličkom groblju.
Srpski autori vole navoditi ovu ploču kao dokaz njihovog-srpskog podrijetla naroda u Hercegovini jer je crkvu izgradio humski knez Miroslav, kojeg dubrovačke kronike povezuju sa rodom Nemanjića, kao brata Stefana Nemanje. Iako, rodoslovno stablo Nemanjića hrvatski i srpski povjesničari temelje iz ljetopisa popa Dukljanina. Međutim,
- taj isti ljetopis govori da su Nemanjići Hrvatska obitelj Trpimirovića. Točnije Petar je bio brat kralja Krešimira. U 10.st. postaje vladar Duklje. Njegova obitelj dobiva novo prezime Vojislavljevića, pa zatim u Nemanjić;
- opće je poznato da su Zahumlje i ostale kneževine (državice) Crvene Hrvatske, su bile pod vazalnim odnosom Hrvatskih vladara;
- autori iz “srpskog sveta” izostavljaju ono što im ne odgovara i što se ne uklapa u njihove mitove pa tako često izostavljaju da je crkva posvećena od strane dubrovačkog nadbiskupa, a koji Grad Dubrovnik je bio u glavnini hrvatskog i rimokatoličkog karaktera (većim dijelom), a manjim dijelom židovskog, uostalom, kakvog je karaktera i danas;
- u krajnjem slučaju, ako se vodi logikom zaključivanja da identitet nekog stanovništva određuje vladar onda možemo zaključiti da su i u Beogradu živjeli Jugoslaveni od 1945.g. ili čak Hrvati – jer tamo – danas – leži njihov vladar Josip Broz (Jugoslaven i Hrvat), ali od tih Jugoslavena i njihovog jugoslavenstva ne ostade ništa, dok Hrvati znaju tko su i što su već više od 11 stoljeća.
U konačnici, nije ni bitno što Srbi govore, ili bilo tko drugi, jer normalnom i razumnom čovjeku će biti dovoljne i one 3-4 stavke gore navedene, a nerazumnom se ne treba ni opravdavati. Npr. Srpska interpretacija Domovinskog rata 1990-tih je najsvježiji primjer mitomanije po kojoj ispada da su nesrbi sami krivi, jer su, eto, ugrozili “srpska prava”, valjda prava da sve nesrbe nastave i dalje terorizirati, pljačkati, klevetati, prisvajati, a na kraju i ubijati, rušiti itd…
Bošnjački povjesničari uglavnom izbjegavaju ili otvoreno iskrivljavaju ovakve artefakte (npr. kopija povelje Kulina Bana u Tuzli sa krnjim tekstom bez uvoda “U Ime Oca i…”), koji izravno mogu potvrditi ili potvrđuju kršćanske i/ili hrvatske korijene u BiH, ili se zbog nekog razloga, ne uklapaju u njihove bajke o dobrim Bošnjanima i sl. Za tim dijelom naroda može se osjećati žal (što su izgubili vjeru svojih pradjedova koja može biti presudna za vječnost duša), ali i ljutnja jer bezobrazno i neprijateljski negiraju Hrvatima (od svojih najviših političkih predstavnika pa na niže) njihov identitet i autohtonost, koju su Hrvati zadržali kroz stoljeća na području BiH.
Kada se danas u javnosti govori o najstarijim hrvatskim pisanim spomenicima u Bosni i Hercegovini, onda se redovito govori samo o Humačkoj ploči, koju znanstvenici datiraju u 11. do 12. stoljeće. Međutim, da Humačka ploča nije usamljen spomenik naše rane srednjovjekovne pismenosti, govore nam, uz brojne druge pisane spomenike i podaci o artefaktu koji se naziva Blagajska ploča, iz 12. stoljeća, koji je jedan od najstarijih srednjovjekovnih natpisa.
Marko Vego povjesničar, je utvrdio da je u tekstu Blagajske ploče, svaki red natpisa mogao imati 30 do 32 slova, te uz ostale činjenice, ovako rekonstruirao natpis:
VA IME OCA I SNA I SVETAGO DUHA JA ŽU
PAN MIROSLAV ZIDAH CRKVA SVETAG
O KOZME I DAMIJANA U SVOIH SELIJAH U D
NI VELNEGA ŽUPANA SLAVNAGO NEMANE.
Blagajska ploča je pisana hrvatskom ćirilicom (bosančica ili zapadna ćirilica). Tekst ploče govori o izgradnji crkve sv. Kuzme i Damjana u Blagaju na Buni kod Mostara. Ploča je bila ugrađena iznad ulaznih vrata u crkvu, ili u samoj crkvi, izgrađenoj i posvećenoj 1194. godine. Crkvu je dao sagraditi humski knez Miroslav, a posvetio ju je dubrovački nadbiskup Bernardin. I danas se lokalitet na kojem se crkva nalazila čuva uspomenu na patrone crkve.
Blagajska je ploča danas pohranjna u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, dok se drugi materijal arheološke vrijednosti s ovog lokaliteta, po okončanju arheološkog iskopavanja, čuva u Muzeju Hercegovine u Mostaru.
Blagajska ploča – otkriće
U katoličkom groblju u Blagaju, u grobnici Kate Boras, 1955. posve je slučajno otkriven dio razbijene ploče s natpisom na hrvatskoj ćirilici (bosančici), što je bio i povod da povjesničar Ljubomir Stojanović, na temelju nađenoga, natpis objavi u znanstvenoj literaturi. Na natpisu se ističe da je neki župan zidao crkvu u Podgrađu na svom imanju u vrijeme slavnoga Nemanje. Međutim, Stojanović je natpis objavio, pritom ne donoseći faksimil i ne ulazeći detaljnije u njegovu analizu. Također, nije objasnio ktitora ni patrona crkve, niti je određivao lokalitet gdje je prvobitno bio fragment s natpisom. No, ipak njegovom zaslugom znanstveni djelatnici Zemaljskog muzeja BiH pretražili su teren oko spomenutoga groba s ciljem pronalaska eventualno drugoga dijela razbijene ploče s natpisom. Potom je, 1955. godine, poduzeto probno iskopavanje na mjestu nalaza ploče. Tada su u istom grobu pronađene dvije ovalno izrađene ploče koje su tu, prema pričanju vlasnika groba, kao i ploča s natpisom, donesene iz blagajskoga Podgrađa, i to s lokaliteta Vrači.
Istodobno, na obližnjem lokalitetu Vrači izvršeno je arheološko iskopavanje i pronađeni su temelji određenoga objekta, uz koji se nalazila veća gomila klesanoga kamena. Pretraženo je i drugo kamenje koje leži nedaleko od ruševina dvorca Bišće, međutim, nije nađeno mnogo ornamentiranih dijelova kamenja niti drugi dio ploče s natpisom.
Blagajska ploča – datiranje
Tako je znanost, nakon terenskog ispitivanja, kasnije bila u mogućnosti dati nešto određenije mišljenje o svim tim problemima.
Naime, povjesničar Mavro Orbini navodi kako je župan u Zahumlju Jurko pozvao dubrovačkog nadbiskupa Bernardina da mu posveti crkvu sv. Kuzme i Damjana, u Zahumlju, 1194. godine.
Ono što je važno, podatak s ploče se dovodi u vezu s Orbinijevom godinom zidanja te crkve 1194., što je Orbini vjerojatno uzeo iz Dubrovačkog arhiva.
Naime, Nemanja je s braćom sklopio ugovor o miru s Dubrovnikom 1186. godine, i to na svetkovinu sv. Kuzme i Damjana, a to nije bez razloga, jer su sveti Kuzma i Damjan bili zaštitnici kuće Nemanjića, a što nam svjedoči i zidanje crkve sv. Kuzme i Damjana u Blagaju.
Važno je reći i da je Nemanja velikožupansko prijestolje ustupio sinu Stefanu u ožujku 1196. godine. Do tada, a u vrijeme Nemanjina vladanja, ovaj je natpis bio urezan i postavljen u crkvu ili možda nad njezinim nadvratnikom.
