Dvije godine korona novinarstva ostavilo je traga i na čitateljstvu, ali i na struci.
Koloplet senzacionalizma, lažnih vijesti, sumnjivih interpretacija i stručnjaka koji svom silom žele biti influenseri preko noći se samo preusmjerio na rat u Ukrajini. Kako sva četiri navedena termina potpadaju pod domenu propagande, ne čudi šum u komunikaciji s informacijama s terena koje praktički ni ne dobivamo kroz srednju struju izvještavanja. piše Ratko Martinović za korektor.hr.
Ono što ipak čudi je sustavno plasiranje propagande prvenstveno namijenjene očuvanju morala Ukrajinaca na globalno ‘tržište’ informacija, s posebnim fokusom na hrvatsku medijsku sliku. Nejasno je kako su i zašto čak i najfantastičnije propagandne motivacijske poruke poput ‘kijevskog duha’ interpretirane kao stvarno ratno reporterstvo, a koje su u osjetljivom ratnom kontekstu posljedično korištene i kao sredstvo difamacije protiv svakog tko se usudio posumnjati u njihovu istinitost. Nešto slično smo vidjeli tijekom korona krize kod sumnji u postojanje korona marketinga i sudjelovanja nekih stručnjaka u njemu – tko god bi se uopće usudio postaviti takvo pitanje bio bi karakteriziran kao ‘izdajnik’, ‘petokolonaš’ ili ‘pseudoznanstvenik’. Takve diskvalifikacije posebno su problematične kada pričamo o informacijama i izvještavanjima s terena jer em postupno narušavaju povjerenje u medije, em novinare pretvaraju u aktiviste i promotore narativa.
Propaganda kao lažna vijest
Propaganda je uobičajen i efektivan alat za dizanje morala, regrutaciju i zastrašivanje neprijateljskih snaga, no kada se koristi kao tzv. ‘agencijskog izvještavanja’ prelazi u sferu lažne vijesti koja služi u svojstvu oblikovanja javnog mijenja, društvenog inženjeringa i modeliranja službenog narativa koji vrlo često odudara od stvarne situacije. I sve je to legitimni agitprop ako se plasira u ratnom stanju. No u ovom su slučaju u ratu isključivo Ukrajina, Rusija i separatističke jedinice osim ako nismo nešto propustili?
Zato su usporedbe ukrajinskih i ruskih medija s međunarodnim medijima promašene. A u praksi hrvatski mediji nerijetko šire i više propagande od ukrajinskih, baš kao i srpski od ruskih. Kao da se lojalnost dokazuje ekstremnim stavovima i prijenosom sumnjivih izvora informacija. Najbolji primjer je tenkovsko gaženje automobila u kojem je jedna strana pisala da je tenk ruski, a druga da je ukrajinski, iako bi zapravo najbitnije bilo tko ga je vozio, ne i čiji je. A informacija je bitna jedino zbog senzacije i atraktivnosti, ne i zbog ratne relevantnosti.
Za dom spremni kao Slava Ukrajini?
Tu je i stalno spominjani Putinov argument o ‘denacifikaciji’ oko kojeg su zbunjene i fact-check platforme. Je li ‘Slava Ukrajini’ similar ‘Za dom spremni’? Zašto se sve koji ne osuđuju vojno djelovanje Bojne Azov poistovjećuje s nacizmom? Kako će formacije poput Wagner grupe denacificirati Ukrajinu kada su i sami usko vezani uz neonacizam (poput notornog obavještajca Dmitryja Utkina)? Sve su ovo pitanja koja otkrivaju kompleksnost situacije u Ukrajini, a nisu postavljena na vrijeme da bi spriječila prodor propagande u srednju struju izvještavanja. Ako je Hrvatska u ratu, sva sredstva su legitimna i dopuštena. No opet treba ponoviti – jesmo li u ratu?
Taj termin i Rusi izbjegavaju u širokom luku relativizirajući i sukob i invaziju, a prosječan građanin nikad teže nije dolazio do objektivnih informacija. Kako je povjerenje u medije zbog korone duboko narušeno za očekivati je dodatno ojačavanje tzv. alternativnih izvora informacija. S obzirom da oni najčešće nemaju ni logističku moć ni mrežu izvora, a u suštini oponiraju službenom narativu – njihova informacija je opozit propagandi. A antipropaganda je isto samo drugi sloj propagande, najčešće samo propaganda suprotne strane. Novinarstvo je u velikoj krizi ali nije da se struka nije susretala sa sličnim informacijama. U suštini se ionako dijeli na istraživačko novinarstvo, intervjuiranje i PR. Prosudite gdje se sada nalazimo…
