Okolnosti hrvatskog društva, u vezi minimalne plaće su doista poražavajuće i predstavljaju stvarne probleme s kojima se većina obitelji nosi svakodnevno, i svakako se predlaže povećanja iste. Međutim, u vezi niske minimalne plaće, i inicijativa za njeno povećanje, potrebno je sagledati i drugu stranu, odnosno moguće posljedice takvih odluka. Naime, teško je biti protiv povećanja minimalne plaće, međutim iskustva drugih zemalja i gospodarstava mogu biti bitno drugačijeg stava, i potrebno ih je detaljno sagledati i odvagnuti.
Komentari ZA povećanje minimalne plaće
U nedavnoj saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o minimalnoj plaći, koja iznosi 3.400 kuna neto i prima je oko 52 tisuće radnika, čule su se i kritike kako minimalna plaća iznosi samo 25 posto dostojanstvene plaće, što su neki zastupnici ocijenili krajnje neljudskim.
I nisu pogriješili. Minimalna plaća i dalje je daleko ispod praga siromaštva. Neljudski je raditi za 3.400 kuna mjesečno, pogotovo kad znamo da je prema sindikalnoj metodologiji koja uključuje troškove stana, režije, hrane, školovanja, odjeće, obuće, pristup zdravstvu, prometu…kao dostojanstvena plaća izračunata ona od 10.400 kuna. To znači da ni s dvije minimalne plaće po 3.400 kuna u četveročlanoj obitelji, nema ni ‘d’ od dostojanstvenog života.
U Sloveniji je primjerice zajamčena bruto minimalna plaća 1.024 eura, odnosno oko 7.700 kuna.
Po velikom dijelu troškova osnovnih potrepština smo u europskom prosjeku što pokazuje koliko je dubok jaz između naših troškova života i prihoda. Ogroman dio plaće, nešto manje od 30 posto odlazi nam troškove hrane koji rastu iz dana u dan, dok je taj postotak u razvijenijim europskim zemljama između pet i osam posto, a prosjek EU-a je između 11 i 15 posto. Zato kupujemo na akcijama, često je to hrana sumnjive kvalitete i na samome isteku roka trajanja.
Ako pitate naše građane kolika bi trebala biti plaća koja bi im omogućila život dostojan građana Europske unije, s kojom bi mogli platiti kredite i režije, školovati djecu, kupiti hranu, nužnu obuću i odjeću, otići na godišnji odmor i koju kunu uštedjeti, reći će cifru o kojoj mnogi mogu samo sanjati: upravo onoliku koliko imaju zastupnici u Saboru i gradonačelnici – oko 2000 do 2500 eura. Odnosno između 15.000 i 20.000 kuna.
Ja ne kažem da oni imaju previše, nego je problem što mi imamo premalo. Naše su prosječne plaće golo preživljavanje, a o minimalnim plaćama da i ne govorim. To je permanentni život pod stresom i neprestano krpanje rupa. Kad supruga i ja na hrpu stavimo sve naše troškove, a živimo bez ikakvog luksuza, u startu nam treba 15.000 kuna. Imamo dvoje studenata koje školujemo u Zagrebu, njihov stan plaćamo 400 eura plus režije, i još toliko plaćamo rate stambenog kredita za naš stan. Oboje smo fakultetski obrazovani, zarađujemo između 8 i 9 tisuća kuna, i sramota je to reći s obzirom na druge koje imaju puno manje, ali doslovno spajamo kraj s krajem. Nemamo apartmane ni vrt na selu, živimo od gole plaće – kaže naš čitatelj 46-godišnji Marin Jurić.
Naš je problem i činjenica što je odnos između najniže plaće u Hrvatskoj i one najveće, koje su ponekad zaštićene tajnim menadžerskim ugovorima, čak 50 puta, što se također moglo čuti u nedavnoj saborskoj raspravi o plaćama. Diferencijacija, odnosno nejednakost u plaćama, najizraženija je u Bugarskoj, Rumunjskoj i Letoniji. U te tri zemlje, deset posto najslabije plaćenih radnika zarađuje četiri puta manje od osoba koje se prema plaćama nalaze u top deset posto zaposlenika. Kod nas je ta razlika jedan prema 3,3, kao i u Mađarskoj, prenosi za SlobodnuDalmaciju Anita Belak Krile.
Međutim, što procjenjuje druga strana?
Kao komentar na ove okolnosti hrvatskog društva, koje su doista poražavajuće i predstavljaju stvarne probleme s kojima se većina obitelji nosi svakodnevno, potrebno je prije bilo kakve brze odluke i zaključka sagledati i drugu stranu.
Naime, iskustva drugih gospodarstava mogu biti bitno drugačijeg stava i iskustava. U ovom slučaju ćemo uzeti za primjer i iskustva SAD-a, čija iskustva, iako značajno drugačijih okolnosti nego u Hrvatskoj bi ipak morali uzeti u obzir budući da su tržišne zakonitosti iste i u SAD-u i RH, jer silom zakona slobodnog tržišta, iznad svega, upravlja interes pojedinca, a on je isti i u SAD-u i u Hrvatskoj.
Naime, u SAD se također vodi rasprava oko istog pitanja. Savezne države California, Illinois i Massachusetts su već povećale minimalne plaće, a od nedavno se planira i dodatno povećanje na 15 USD po satu od 01. siječnja 2023.g. Inače, trenutna minimalna plaća po satu u SAD-u iznosi 7,25 USD.
U tom kontekstu rasprave koja se intenzivirala po ovom pitanju, donosimo video uradak s YouTube kanala PragerU (koji broji preko 6,0 milijuna pregleda) u kojem svoje stavove iznosi bivši predsjednik Uprave, Andy Puzder, koji ima 17-godina iskustva vođenja matičnog društva koje je zapošljavalo preko 75.000 ljudi, a većina ih je u maloprodaji. On daje, na osnovu svog iskustva, procjene što bi se dogodilo u slučaju najavljenog, gotovo dvostrukog, povećanja minimalne plaće u SAD-u. Između ostalog navodi:
- Napredni političari vole pričati o povećanju minimalne plaće. To ih čini da zvuče brižno, susjećajno, obzirno. Oni su na strani radnika, stoje nasuprot pohlepnog poslodavca itd.;
- Ljevica raspravlja o minimalnoj plaći kao o ratu zaposlenika i poslodavaca. No, većina vlasnika plaća svojim radnicima onoliko koliko može, jer je najteži dio posla, svakog poslodavca, pronalaženje i zadržavanje dobrih ljudi/zaposlenika;
- Međutim, prema iskustvu prezentera, povećanjem minimalne plaće na 15 USD u SAD-u bi se dogodilo sljedeće:
- 1. Mnogi će ljudi izgubiti posao ili će im se smanjiti broj radnih sati. Prema studiji Kongresnog ureda za proračun iz 2014.g., povećanje minimalne plaće na samo 10 USD bi koštalo pola milijuna manje radnih mjesta jer tvrtke otpuštaju zaposlenike (da kompenziraju veće troškove). Očito je da bi mnogo više ljudi izgubilo posao sa minimumom od 15 USD po satu;
- 2. Poduzeća će se zatvarati, a radna mjesta koja su stvorili će nestati. Izvješće istraživača sa Sveučilišta Harvard Business School je otkrilo da svako povećanje minimalne plaće za 1 USD po satu ima za posljedicu povećanje vjerojatnosti za zatvaranje restorana u rasponu od 4-10%. Nadalje, povećanje minimalne plaće za 7 USD po satu bi imalo poražavajuće posljedice, ne samo za restorane nego i za male poduzetnike i njihove zaposlenike;
- 3. Mladi ljudi će izgubiti tu početnu priliku za prvi posao. Moj prvi posao je bio plaćen 1 USD po satu, ali me naučio vrijednim lekcijama za budućnost – poput važnosti dolaska na vrijemena posao, timskog rada i ljubaznosti prema kupcima. Nitko ne može dobiti taj “bolji posao”, dok ne dobije/prođe prvi posao – i to iskustvo;
- 4. Troškovi svih radnika će se morati povećati. Ako najniži zaposlenik ima plaću od 15 USD, onda će i njegov nadređeni zahtjevati veću plaću. Zbog navedenog će se morati svakoga plaćati više, a to dodatno stvara pritisak na konačni rezultat poslovanja i zaradu – a to može biti i previše;
- 5. Manje ljudi će otvarati poduzeća. Veća minimalna plaća povećava troškove rada i to može biti prevelika prepreka za početni posao i poduzetničku inicijativu. Ovo predstavlja stvarni trošak gospodarstva koji se ne može izmjeriti – jer poduzeće koje nikada ne zaživi – neće nikada nikoga ni zaposliti;
- 6. Cijene svega će rasti jer tvrtke na potrošače prenose veće troškove (u ovom slučaju troškove rada). Jedna od dvije stvari će se dogoditi: a) Ili potrošači neće plaćati veće cijene (a tvrtke će morati otpustiti radnike), ili b) kupci će plaćati skuplju cijenu (ali će imati na raspolaganju manje novca za trošenje drugdje). U svakom slučaju veća minimalna plaća će predstavljati kočinicu sveukupnom gospodarstvu.
Ovo se sve može činiti pesimistično, međutim ovo je već stvarnost za mnoge poduzetnike i zaposlenike u gradovima i državama koje su odlučile već povećati minimalnu plaću.
Npr. slučaj iz stvarne prakse: Restoran iz San Francisca koji je bio u 2012.g. u završnici za osvajanje prestižne nagrade za najbolji novi restoran se suočio, zbog povećanja minimalne plaće, sa značajnim padom zarade u samo tri godine (sa 8,5% u 2012.g. na 1,5% u 2015.g.) – što je dovelo da zatvaranja restorana.
Ovakvih je primjera u svim državama koje su primjenile veću minimalnu plaću. Komentari poduzetnika su: “..rast plaća je prebrz da jednostavno ne možemo to pratiti..” ili Npr. slučaj privatne kiropraktičarske ordinacije iz Kalifornije koji je, zbog minimalne plaće od 15 USD, bio primoran preseliti svoju ordinaciju u državu sa manjom minimalnom plaćom iz jednostavnog razloga jer su njegovi zaposlenici zarađivali više od njega – poduzetnika koji ipak nosi sa sobom nemali rizik ulaganja i dr. Ovi primjeri su već sada dosta rašireni …
Zaključak:
Ako povećanje minimalne plaće:
-ne odgovara zaposlenicima,
-ne odgovara poslodavcima
-kome točno ono odgovara….
-možda samo “naprednim” političarima koji uspijevaju zavesti birače da je ovo pravi put i način. Zvuči susjećajno, obzirno, zvuči dobro i ispravno.
Ali – imati zaposlenje je bolje.
Za detalje pogledajte video u nastavku:
Sveučilište Prager:
PragerU, skraćeno od Prager University, je američka 501 neprofitna medijska kompanija koja stvara video zapise o različitim političkim, ekonomskim i sociološkim temama sa američkog konzervativnog stanovišta. Organizaciju je suosnivač Allen Estrin i voditelj talk showa i pisac Dennis Prager 2009.
