Katolička Crkva, moralni svjetionik u burnim vodama svoga vremena, nedavno je doživjela određene vlastite promjene s pristašama i neistomišljenicima koji su se pitali: „Što će biti s Crkvom u budućnosti?” I tako je u njemačkom radijskom prijenosu 1969. otac Joseph Ratzinger ponudio svoj promišljeno odgovor.
Nije se pretvarao da može govoriti o budućnosti. Ne. Bio je previše mudar za to. Zapravo, svoje je početne napomene ublažio ovim odricanjem odgovornosti: „Budimo stoga oprezni u svojim prognozama. Ono što je rekao sveti Augustin još je uvijek točno: čovjek je bezdan; što će izaći iz ovih dubina, nitko ne može vidjeti unaprijed. I tko god vjeruje da Crkvu ne određuje samo bezdan koji je čovjek, već seže dolje u veći, beskonačni bezdan koji je Bog, prvi će oklijevati sa svojim predviđanjima, jer ta naivna želja da se sa sigurnošću zna mogla je biti samo najava njegove vlastite povijesne nesposobnosti.”
Ali njegovo je doba, prepuno egzistencijalne opasnosti, političkog cinizma i moralne svojeglavosti, žudjelo za odgovorom. Katolička Crkva, moralni svjetionik u burnim vodama svoga vremena, nedavno je doživjela određene vlastite promjene s pristašama i neistomišljenicima koji su se pitali: „Što će biti s Crkvom u budućnosti?”
Ako danas jedva više možemo postati svjesni Boga, to je zato što tako lako izbjegavamo sebe, bježimo iz dubine našega bića pomoću raznih užitka. Tako naše vlastite unutarnje dubine ostaju zatvorene za nas
I tako je u njemačkom radijskom prijenosu 1969. otac Joseph Ratzinger ponudio svoj promišljeno odgovor. Evo njegovih zaključnih riječi:
„Budućnost Crkve može i hoće nastati od onih čiji su korijeni duboki i koji žive od čiste punine svoje vjere. Neće nastati od onih koji se prilagode samo prolaznom trenutku ili od onih koji samo kritiziraju druge i pretpostavljaju da su oni sami nepogrešivi mjerni štapići; niti će od onih koji su krenuli lakšim putem, koji zaobilaze strast vjere, proglašavajući lažnim i zastarjelim, tiranskim i legalističkim, sve ono što postavlja zahtjeve ljudima, što ih boli i tjera na žrtvu. Drugačije rečeno: budućnost Crkve, opet kao i uvijek, preoblikovat će sveci, ljudi, odnosno oni čiji umovi istražuju dublje od parola današnjega vremena, koji vide više nego što drugi vide, jer su u svom životu prihvatili širu stvarnost.
Nesebičnost koja ljude čini slobodnima, postiže se samo strpljenjem malih, svakodnevnih činova samoodricanja. Ovom svakodnevnom strašću, koja jedino čovjeku otkriva na koliko načina robuje vlastitom egu, ovom svakodnevnom strašću i samo njome, čovjeku se polako otvaraju oči. On vidi samo koliko je živio i patio. Ako danas jedva više možemo postati svjesni Boga, to je zato što tako lako izbjegavamo sebe, bježimo iz dubine našega bića pomoću raznih užitka. Tako naše vlastite unutarnje dubine ostaju zatvorene za nas. Ako je istina da čovjek može vidjeti samo srcem, koliko smo slijepi! Čovjeku se polako otvaraju oči. On vidi samo koliko je živio i patio.
Ono što će ostati je Crkva Isusa Krista, Crkva koja vjeruje u Boga koji je postao čovjekom i obećava nam život nakon smrti. Svećenika koji nije više od socijalnog radnika mogu zamijeniti psihoterapeuti i drugi stručnjaci; ali svećenika koji se u ime Boga stavlja na raspolaganje čovjeku, koji je uz njega u njegovim tugama, u njegovim radostima, u nadi i u strahu, takav će svećenik biti potreban u budućnosti
Kako sve to utječe na problem koji ispitujemo? To znači da je velika priča onih koji prorokuju Crkvu bez Boga i bez vjere samo isprazno brbljanje. Ne trebamo Crkvu koja slavi kult djelovanja u političkim molitvama. Potpuno je suvišno. Stoga će se uništiti. Ono što će ostati je Crkva Isusa Krista, Crkva koja vjeruje u Boga koji je postao čovjekom i obećava nam život nakon smrti. Svećenika koji nije više od socijalnog radnika mogu zamijeniti psihoterapeuti i drugi stručnjaci; ali svećenika koji se u ime Boga stavlja na raspolaganje čovjeku, koji je uz njega u njegovim tugama, u njegovim radostima, u nadi i u strahu, takav će svećenik biti potreban u budućnosti.
Crkva budućnosti
Idemo korak dalje. Iz današnje krize izronit će sutrašnja Crkva – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će postati mala i morat će početi manje – više ispočetka. Više neće moći naseljavati mnoga zdanja koja je izgradila u prosperitetu. Kako se broj njezinih pripadnika smanjuje, tako će izgubiti mnoge društvene privilegije. Za razliku od ranije dobi, na nju će se gledati više kao na dobrovoljno društvo u koje se ulazi samo slobodnom odlukom. Kao malo društvo, postavljat će mnogo veće zahtjeve na inicijativu njezinih pojedinačnih članova. Nedvojbeno će otkriti nove oblike službe i zarediti za svećenike kršćane raznih zanimanja.
Pastoralna skrb će se obično pružati u manjim društvenim skupinama. Uz ovo, svećenička služba s punim radnim vremenom bit će neophodna kao i prije. No, u svim promjenama o kojima bi se moglo naslutiti, Crkva će ponovno pronaći svoju suštinu s punim povjerenjem u ono što je uvijek bilo u njezinu središtu: vjera u Trojedinoga Boga do svršetka svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno priznati sakramente kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.
Crkva će biti duhovnija Crkva, ne pretpostavljajući politički mandat. Bit će joj teško jer će je proces kristalizacije i razjašnjenja koštati vrijedne energije. To će je učiniti siromašnom i učiniti je crkvom krotkih. Proces će biti sve naporniji jer će se morati odbaciti sektaška uskogrudnost i pompozna samovolja
Proces će biti dug i naporan kao što je bio i put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se biskup smatrao pametnim ako se rugao dogmama i čak insinuirao da postojanje Boga nipošto nije sigurno – do obnove u devetnaestom stoljeću. Ali kada ovo prosijavanje prođe, velika će snaga poteći iz produhovljenije i pojednostavljene Crkve. Čovjek u potpuno planiranom svijetu naći će se neizrecivo usamljen. U potpunom gubitku Boga osjetit će sav užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto potpuno novo. Otkrit će to kao nadu koja mu je namijenjena, odgovor za kojim je oduvijek tragao u tajnosti.
I stoga mi se čini izvjesnim da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza je jedva počela. Morat ćemo računati na strašne preokrete. Ali jednako sam siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta koja je već mrtva, već Crkva vjere. Možda to više neće biti dominantna društvena moć u onoj mjeri u kojoj je bila donedavno; ali uživat će u svježem procvatu i bit će viđena kao čovjekov dom, gdje će pronaći život i nadu izvan smrti.”
