Od 1945. do danas – borba za istinu i budućnost Hrvatske
Od 1945 medijski sustav u Hrvatskoj u globalu nema novinara koji razmišljaju prohrvatski. Kažem u globalu jer ih naravno ima ali oni nisu dio medijskog mainstreama, ne mogu se održati u njemu i funkcioniraju kao anomalija.
Zašto od 1945? Jer je tad provedena sustavna medijska čistka, kasnije je nastupilo samo održavanje.
Tada je od 330 novinara ubijeno 38, preko 100 dobilo je doživotnu zabranu pisanja, 131 je pobjegao u inozemstvo vjerojatno spašavajući goli život, a samo 27 dobilo je pravo pisanja.
Direktna posljedica tog dinosaurskog totalitarnog sustava je ta kad se pola milijuna Hrvata okupi na koncertu jedan IĆ napiše članak u kojem ih nazove nacistima i to “naši” mediji predstave kao stav publikacije Bloomberg, drugi IĆ napiše isto za New York Times, treći dio tog aparata pojavljivanje Severine pred udrugom na margini prikaže kao vrhunac feminističke borbe u srcu EU, četvrti uzme jedan bizarni događaj gdje je jedan od književnika kojima je Jugoslavija toliko bliska srcu medijski u toj mjeri naricao zbog navodne riječi neke bakice na ulici da je to bilo neugodno za gledati, peti, šest, sedmi, deseti i dvadeseti prije par godina kad se zapravo dogodio obrnuti napad, odraslog muškarca na stariju ženu (pokojnu dr Ružicu Ćavar) nije reagirao kao da se to nije uopće dogodilo. Iskoče kosti likvidiranih u masovnoj grobnici u centru Zagreba? Nula reakcije… primjeri su bezbrojni.
Problem je dakle u stvaranju umjetnog društveno javnog medijskog odjeka koji se onda usađuje u glave ljudi. Problem je izvorno društveno politički koji se onda projicira u medijski tretman istina i “istina”, koji se onda linearno širi na obrazovni sustav koji ignorira tu stvarnost i na koncu imamo kriterije po kojima u javnom prostoru laž lako postane istina i obrnuto.
Dobro je to što je dobar dio ljudi shvatio otkud vjetar puše tj sve je svjesniji toga i šprance i podmetanja i maltretiranje javnosti bizarnim događajima koji se predstavljaju kao bitni više ne prolaze u istoj mjeri kao prije.
Hrvatski medijski prostor možda ima, uz časne iznimke, lijevo jugonostalgičnu orijentaciju, ali ne zaboravimo da hrvatsku javnost čine ljudi i to većinski oni kojima je puna kapa takvog maltretiranja većine putem medijske manjine.
Dobro kaže Telegram neki dan (doduše bili su ispravni samo u naslovu) da je u tijeku borba za budućnost Hrvatske.
Bez preuveličavanja, ali zaista, zaista jest.
Kozaračko kolo nikad nije bio hrvatski ples, iako nam njegovi plesači sjede na glavi već 80 godina.
